Čitamo se bez riječi. Bez straha do trenutka kada ostajemo sami. Pričamo o ljubavi, o tajnama prirode, o nama bivšima, otvaramo se riječima kao knjige na stranicama koje smo najčešće čitali. Radujemo se radosti što možemo razmjenjivati riječi kao darove. Malo li smo sami postajemo drugi, oni što stvarno jesmo i govorimo: probudi me sutra ranije, pričaj mi nešto obično, kao da će upravo kiša. Volim onu u tebi koju nikome ne pokazuješ.
U Mostaru sam voleo neku Svetlanu Jedne jeseni Jao kad bih znao sa kim sada spava Ne bi joj glava, ne bi joj glava Jao kad bih znao ko je sada ljubi Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi Jao kad bih znao ko to u meni bere Kajsije još nedozrele Govorio sam joj ti si derište ti si Balavica Sve sam joj govorio I plakala je na moje ruke, na moje reči Govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo Telo ti zrelo, šta se praviš svetica A padale su svu noć neke modre kiše Nad Mostarom Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg Nije bilo Pitala me je imam li brata, šta studiram Jesam li Hrvat, volim li Rilkea, sve me Je pitala Pitala me je da li bih mogao sa svakom Tako sačuvaj bože Da li je volim tiho je pitala A padale su nad Mostarom neke modre Kiše Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini Ali nije htela to da čini, nije htela Il nije smela, vrag bi joj znao Jesen je, ta mrtva jesen na oknima Njene oči ptica, njena bedra srna Imala je mladež, mladež je imala Ne smem da kažem Imala je mladež mali ljubičasti ili mi Se čini Pitala me je da li sam Hrvat imam li Devojku Volim li Rilkea, sve me je pitala A na oknu su ko božićni zvončići moga Detinjstva zvonile kapi A noćna pesma tekla tihano niz donju Mahalu Ej Sulejmana othranila majka Ona je prostrla svoje godine po parketu Njene su oči bile pune kao zrele breskve Njene su dojke bile tople ko mali psići Govorio sam joj da je glupava, da se pravi Važna Svetlana Svetlana znaš li da je Atomski vek De Gol, Gagarin i koještarije, sve sam Joj govorio Ona je plakala, ona je plakala Vodio sam je po kujundžiluku po Aščinicama Svuda sam je vodio U pećine je skrivao, na čardak nosio Pod mostovima se igrali žmurke Neretva Ždrebica Pod Starim mostom Crnjanskog joj Govorio Što je divan, šaputala je, što je divan Kolena joj crtao u vlažnom pesku Smejala se tako vedro, tako nevino ko Prvi ljiljani U džamije je vodio Karađoz beg mrtav Premrtav Pod teškim turbetom Na grob Šantićev cveće je odnela malo Plakala kao i sve žene Svuda sam je vodio Sada je ovo leto Sad sam sasvim drugi, pišem neke pesme U jednom listu pola stupca za Peru Zupca I ništa više A padale su svu noć nad Mostarom neke Modre kiše Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini Al nije htela to da čini, nije htela Il nije smela, vrag bi joj znao Ni ono nebo ni ono oblačje ni one Krovove Bledunjavo sunce izgladnjelog dečaka Nad Mostarom Ne umem zaboraviti Ni njenu kosu njen mali jezik kao jagodu Njen smeh što je umeo zaboleti kao Kletva Onu molitvu u kapeli na Belom Bregu Bog je veliki, govorila je, nadživeće naša Ni one teške modre kiše O jesen besplodna njena jesen Govorila je o filmovima o Džemsu Dinu Sve je govorila malo tužno malo Plačljivo o Karenjini Govorila je Klojd Grifits ne bi umeo Ni mrava zgaziti Smejao sam se, ti si glupa on je ubica Ti si dete Ni one ulice one prodavnice poslednjeg Izdanja Oslobođenja Ni ono grožđe polusvelo u izlozima ne Umem zaboraviti Onu besplodnu gorku jesen nad Mostarom One kiše Ljubila me je po cele noći, grlila me i Ništa više Majke mi ništa drugo nismo Posle su opet bila leta posle su opet Bile kiše Jedno jedino malo pismo iz Ljubljane Otkud tamo Ni ono lišće po trotoarima ni one dane Ja više ne mogu, ja više ne umem Izbrisati Piše mi pita me šta radim, kako živim Imam li devojku Da li ikad pomislim na nju na onu našu jesen Na one kiše Ona je i sad kaže ista kune se Bogom Potpuno ista Da joj verujem da se smejem davno sam Davno prokleo Hrista A i do nje mi baš nije stalo klela se Ne klela Mora se tako ne vrede laži Govorio sam joj o Ljermontovu o Sagalu Sve sam joj govorio Vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu Knjigu čitala popodne U kosi joj bilo zapretano leto žutilo Sunca malo mora Prve joj noći i koža bila pomalo slana Ribe zaspale u njenoj krvi Smejali smo se dečacima što su skakali Sa mostova za cigarete Smejali smo se jer nije leto a oni skacu baš Su deca Govorila je mogu umreti mogu dobiti Upalu pluća Onda su dolazile njene ćutnje duge Preduge Mogao sam slobodno misliti o svemu Razbistrit Spinozu Sate i sate mogao sam komotno gledati Druge, bacati oblutke Dole niz stenje, mogao sam sasvim otići Nekud otić daleko Mogao sam umreti onako sam u njenom Krilu, samlji od sviju Mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu U stenu, sve sam mogao Prste je imala dugačke krhke beskrvne A hitre Igrali smo se buba-mara i skrivalice Svetlana izađi eto te pod stenom nisam Valjda ćorav Nisam ja blesav hajde šta se kaniš Dobićeš batine Kad je ona tražila mogao sam pobjeći u U samu reku našla bi me Namiriše me kaže odmah pozna me dobro Nisam joj nikad verovao valjda je stalno Curila kroz prste Volela je kestenje kupili smo ga po Rondou Nosila ga je u sobu vešala o končiće Volela je ruže one jesenje ja sam joj Donosio Kad svenu stavljala ih je u neku kutiju Pitao sam je šta misli o ovom svetu Veruje li u komunizam Da li bi se menjala za Natašu Rostovu Svašta sam je pitao Ponekad glupo znam ja to i te kako Pitao sam je da li bi volela malog sina Recimo plavog Skakala je od ushićenja hoće hoće
A onda odjednom padala je u neke tuge Ko mrtvo voće Ne sme i ne sme, ne bi to ona ni za Živu glavu Vidi ti njega, misli tek tako, kao da je ona Pala s Jupitera Ko je to recimo Zubac Pera da baš on a Ne neko drugi Taman posla, kao da je on u najmanju ruku Brando ili takvi Govorio sam joj ti si glupa ti si pametna Ti si đavo Ti si anđeo sve sam joj govorio ništa mi Nije verovala Vi ste muškarci rođeni lažovi vi ste hulje Svašta je govorila A padale su nad Mostarom neke modre kiše Stvarno sam voleo tu Svetlanu jedne jeseni Kad bi' znao sa kim sada spava ne bi mu glava Ne bi mu glava jao kad bi' znao ko je sada ljubi Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi jao kad bi' znao ko to U meni bere kajsije još nedozrele.